***
“ Sinoć oko 23 časa, nepoznato lice je
pokušalo da izvrši atentat na lidera stranke Nikolu Ivkovića. Nakon izvršenog
uviđaja, policija je suzila krug i uskoro će počinioci biti privedeni . U cilju
istrage, komandir nije želeo da nam otkrije detalje.”
Tomislav je isključio televizor.
“ Ala lažu ! Sve je to
iskorumpirano! Kakav bre atentat? Ko te postavi za voditelja tako tupavog? Da,
da uhvatićete ga! Pazi da nećete! Sve će vas moj zet Luka strpati tamo gde
sunce niti izlazi niti zalazi.”
Nestrpljivo je birao Lukin broj. Najdosadnij
ženskki glas koji je ikada čuo je ponavljao:” … trenutno nije dostupan …” U ušima mu je odzvanjao taj neprijatni glas.
“ Gde si Luka ? Javi
se! “
Čuo je zvono na vratima . Požurio je da
otvori vrata, propustivši da pogleda kroz špijunku, što mu nikad, ama baš
nikada nije promaklo, nadajući se da je Luka pred njima:
“ Zašto si isključio
mob . . .”
Nije uspeo da završi pitanje, a već je bio
na podu sa lisicama na leđima koje su mu munjevitom brzinom stavili ljudi u
crnom.
“ Šta je ovo? “ više
zbunjeno nego uplašeno je pokušao da dobije odgovor.
“ Ćuti . Lezi i ništa
ne govori” , tihim, monotonim i jednoličnim glasom izgovorio je jedan od
prisutnih ‘betmenovaca’. U istom ritmu i istim bezosećajnim tonom je izdao
naređenje: “ Pretražite stan. “
Tomislav je još uvek bio zapanjen brzinom
akcije zahvaljujući kojoj je bio na podu, kad začu glas iza sebe:
“ Našao! “
“ Donesi “, kratko je
odgovorio glavni ‘betmenovac’ . Bio je zadovoljan onim što je pred sobom video
– gomila papira i traka na kojima je pisalo: Organizacija za podršku u procesu.
“ On je! Vodite ga! “
“ Ali . . . čekajte . .
. “
“ Ne govori! “
“ Moj Luka će svima
vama odrapiti . . . “
Ućutkala ga je iznenedna bol na usnama, a
zatim ga oblila toplina tečnosti koja mu se slivala iz usta. Mlazevi toplote,
slivali su se do grudi. Nije mogao da se obriše. Nije smeo ništa više da kaže.
Jedino oružje, kojim se branio čitavog života, bilo mu je oduzeto. Reči su
ostale u glavi zarobljene, tražeći izlaz. Odlučio je – sada će ćutati. Kad dođe
Luka, videće svi ko je Tomislav!
***
Poštar je uzalud zvonio. Niko nije otvarao
vrata. Najviše mrzi preporučene pošiljke. Zašto uopšte postoje preporučene
pošiljke? Svako ko u svom poštanskom sandučetu pronađe pošiljku svakako će je
otvoriti. Čovek ne može da savlada svoju radoznalost. Malo je onih koji mogu
odoleti. Koliko puta su ga ljudi prekljinjali da otvore pismo i proćitaju sadržaj, a zatim da
opet zalepe i vrate ako im ne odgovara ono što su pročitali ili tek tada
potpišu da su je primili. Uzalud je objašnjavao ljudima da zbog toga može
izgubiti posao. Jednog dana je pristao. Dobio je lepu sumu novca. Napokon je
mogao da popije čašicu – dve , a da ga žena ne proverava. Više nikoga nije
odbijao. Pristajao je i bio je veoma zadovoljan. Čak se radovao kad je trebao
da nekome uruči preporučeno pismo. Naročito je voleo pošiljke iz suda, koje su
poštari odnedavno raznosili umesto njihovih kurira koji su proglašeni
tehnološkim viškom. Ovog jutra nije popio prvu čašicu. Nadao se da će neko konačno
otvoriti vrata i ponuditi mu ono što želi. Nervozno je pritisnuo zvono još
nekoliko puta uzastopno. Ništa. Gledao je u vrata, pa u pisma, spustio ih
ljutito u torbu i okrenuo se. Čuo je škljocanje. Još jednom. Vrata su se
odškrinula. Jedna ruka je virila spremna da primi pisma. Poštar je prvo dao
olovku. Ruka je nešto nažvrljala , vratila olovku i ponovo se postavila u
položaj da primi pisma. Poštar je ruci uručio pisma. Ruka se uvukla i vrata se
zatvoriše. Prvi put je uručio preporučena pisma jednoj ruci. Slegnuo je
ramenima i otišao.
***
Marko je gledao u dva pisma ispred sebe.
Koje pismo prvo da otvori? Jedno je bilo iz suda, a drugo iz Kanade. I jedno i
drugo mu mogu odrediti dalji tok života. Da li je u ovim pismima ispisana
njegova sudbina? Marko je već pre nekoliko dana doneo odluku. Pismo iz Kanade
ga je trebalo obradovati. A sada mu se čini da je opet pred iskušenjem, da opet
treba da preispita svoju odluku. Pogledao je drugo pismo. Rešio je da ga ne
čita. Ipak, radoznalost je bila jača. Otvorio je pismo, nervozno ga cepajući.
Pročitao je. Pozivaju ga da ga obaveste o odluci suda da li će biti pokrenut
postupak ili neće. Odgovor je već znao. Pa, to su mogli i pismeno da ga
obaveste. Bio je ravnodušan. Zgužvao je pismo i bacio iza sebe. Nežno je uzeo
drugo pismo. Držao ga je u rukama kao blago neprocenjive vrednosti. U ovom
trenutku, za njega je zaista bilo blago. Pomirisao ga je. Još uvek pamti miris
Ivanine kose. Kako li ona sada izgleda? Sigurno je još lepša.
Okrenuo je kovertu. Nežno je otvorio (
upravo onako kako je poštar priželjkivao ). Pažljivo je izvadio sadržaj.
Poređao je papire na sto. Stavio je glavu u šake, naslono se na sto i gledao
papire. Na ovim straanicama je ispisana njegova sudbina. Nije želeo da pre
desetak godina ode u Kanadu. Izgubio je ljubav svog života. Ovde nije ostvario
ono što je želeo. Posle više od jedne decenije, vraća se svojoj ljubavi i ipak
ide u Kanadu. Koliko god bežao, nije
mogao da pobegne od nečeg zacrtanog ili zapisanog negde. Da li se to zove knjiga
života ili sudbine nije važno, ali je činjenica da neka sila upravlja nama i
našim životima. Samo što ne znamo gde je biblioteka ili knjižara u kojoj se ta
knjiga nalazi. “ Bolje je što ne znamo “ , zaključio je Marko. Pažljivo
je spakovao dokumente u kovertu, uzeo malu putnu torbu, otvorio orman i počeo
da se pakuje.
***
“ Šta ti misliš? Dokle
ću ja da čekam? Rekao sam – bez hapšenja! Reši ga se već jednom”, Nikola je
zalupio slušalicu.
S druge strane žice sagovornik je bio vrlo
staložen.
“ Još jedan snimak –
još jedan poen za mene, Nikola ”
čestitao je sebi komandir policije. Čekaće još malo. Ovo postaje sve
zanimljivije. Ipak , mora da bude oprezan. Zato čeka pravi trenutak.
Nikola je za to vreme dobovao prstima po
stolu. Nešto mu se ne sviđa u komandirovom glasu. Nema onog strahopoštovanja i
poniznosti. Šta li se dešava? okrenuo je još jedan broj.
“ Nikola Ivković ovde.
“
“ Vidim broj , “ kratko
i odsečno je odgovorio Mrki, ne dozvoljavajući da iko vređa njegovu
inteligenciju.
“ Treba mi usluga “ ,
ponizno je rekao Nikola.
“ Reci. “
“ Marko Velimirović mi
pravi probleme. Raspitaj se i reši. Novac će te čekati na istom mestu. “
“ Znam sve. Dupla
tarifa. “
“ Ne zaboravi šta sam
ti još obećao kad postanem ministar ili
. . . “ pokušao je da smanji cifru Nikola.
“ Dobro. U tom slučaju
rešićemo to kad postaneš ministar, a do tada . . . “
“ Dobro, dobro. Dupla
tarifa. Samo reši to što pre “ , Nikola je gubio strpljenje. “ Lova će te
čekati večeras na istom mestu i u isto vreme .”
Nikada nije video Mrkog. Bio je najbolji u
ovom poslu. Bez tragova i svedoka. Kratko i brzo. Nikola se stresao ne želeći
da razmišlja o detaljima. I uvek je sebi govorio : “Još ovaj put ga
angažujem i neću više.”
***
U zapuštenom skladištu nekadašnje veoma
velike fabrike akumulatora, redovno su se okupljali narkomani, a beskućnici
ponekad, uglavnom kad pada kiša ili sneg. Oni su izbegavali ovo sklonište od
vremenskih nepogoda, upravo zato što su se ovde nekada proizvodili akumulatori.
U jednoj TV reportaži o ovom napuštenom skladištu, zatekli su nekoliko
beskućnika koji su rekli da su tu samo povremeno, jer se brinu za svoje
zdravlje koje može narušiti isparavanje kiselina. Ove večeri bilo je svega
nekoliko ‘ urađenih’ narkomana. Mrki je prošao pored njih. Niko ga nije
pogledao. Moglo je krdo slonova da prođe, oni ne bi ni trepnuli. Kad bi samo
znali da se na desetak metara od njih nalazi količina novca koja bi im
obezbedila tromesečne zalihe. Mrki je uvek bio na oprezu. Čak i kad je u svoj
toalet išao, zavirivao je u sve uglove kupatila, kad je išao na spavanje nije
skidao odeću, u kafićima je pio isključivo flaširana pića. Osvrnuo se nekoliko
puta i ne gledavši u cev, spustio je ruku. Znao je da je novac tu , jer je iz
prikrajka gledao Nikolu dok je ostavljao novac. Opipao je kesu sa novcem.
Izvukao je i brzo stavio pod jaknu. U svom stanu će izbrojati novac. Sutra će
detaljno razraditi plan akcije.
Нема коментара:
Постави коментар