***
Na drugom kraju planete, Ivana je
pokušavala da se sabere posle posle emisije koju je gledala. Da li je to moj
Marko? Moj Marko! Čiji li si sad? Kada je poslednji put , pre 10 godina ,
bilakod kuće , nije ga videla. Čula je da nije oženjen. Želela je dag a vidi,
ali nije imala hrabrosti. Bojala se. Bojala se sebe. Samoj sebi je bila
neprijatelj. Strahovala je da će emocije davno potisnute duboko, ponovo da
izbiju na površinu, poput vulkanske erupcije. U ovom trenutku je obuzimao drugi
strah – saznanje da je ljubav , iako smeštena na dnu srca, ipak tu. Prisutna je
. nije nestala. Čeka. Obećala je sebi, onog dalekog hladnog novembarskog jutra,
da mu neće oprostiti što je sama unela kofere iz taksija na aerodrom. Sama, sa
koferima i jednom neiskorištenom avionskom kartom u Kanadi. Još uvek čuva tu
kartu. Njegovu kartu. Čuva je da je podseti na mladalački san o sreći, ljubavi
, porodici, novom početku . . .
“ Moje je mesto ovde.
Ja ovde pripadam. U našoj zemlji imaćemo sve što nam treba. Ne želim da tuđinu
služim, da govorim njegovim jezikom, da se ponašam po njegovim pravilima. Ne
želim da budem stranac. Ne želim da me nostalgija budi i uspavljuje.”
Markove reči je premotavala u glavi
slušajući ih stalno iznova, pokušavajući da shvati gde je pogrešila i da li je
uopšte pogrešila? Nešto je shvatila svih ovih godina – nostalgija je zaista
uspavljivala i budila. Vremenom se navikla. Ona je postala sastavni deo života,
kao jutarnji ili večernji ritual – pranje zuba, umivanje, tuširanje,
nostalgija, oblačenje,odlazak na posao, ručak, nostalgija . . .
Dok je šetala Montrealom i gledala široke,
hladne zgradurine, osetila je nostalgiju za rodnim gradom i ulicama punim
topline. Žudela je za zagrljajem svoje ulice u kojoj je provela detinjstvo i
mladost. Još je u nozdrvama osećala miris krofni i kiflica koji se širio iz
obližnje pekare. Klupa u parku je čuvala tajnu prvog poljupca. U ovom gradu
nema klupa, nema ni slatkih tajni.
Sa svakim zalogajem hamburgera ili
čizburgera , osećala je nostalgiju za maminom kuhinjom.
Imala je stan, imala je posao u ovom
gradu, imala je kolege sa posla, ali ne i prijatelje. Oni su se nazivali njenim
prijateljima, ali u njenoj zemlji to se ne zove prijateljstvo. Ne znate vi šta
znači prijatelj i drug u mojoj zemlji! Htela je d aim objasni, ali je odustala.
Ionako neće razumeti.
Imala je skoro sve zbog čega je došla.
Želela je sreću u ovoj obećanoj zemlji. Nije srećna . Nema s kim da tu sreću
podeli.Zna da ni Marko nije srećan. Slutila je to , a sad se i uverila nakon
ove emisije. Bili su srećni dok su bili zajedno. Hoće li se ta sreća vratiti ako
opet budu zajedno? Odgovor će morati sama da potraži. Okrenula je dobro poznat
broj. Godine ga nisu izbrisale iz srca.
***
Nedeljno jutro je lebdelo nad još usnulim gradom. Grupa pijanih
mladića pokušavala je da peva neku pesmu. Jedan mladić je počeo da peva jednu
pesmu. Drugi je pokušavao dag a prekine govoreći da zna bolju pesmu. Treći bi
započeo pesmu po svom izboru. Pevajući svako svoju pesmu, skrenuli su u jednu
ulicu. Prodavac u kiosku je promrmljao:
“ Svako peva svoju
pesmu i ne sluša drugog. Isto kao ovi naši političari. Treba im dobra
dirigentska palica. Ma, treba im samo palica, sviima njima . . . po leđima . .
.”
Grad je počeo da se budi. Ljudi su išli ka
istom cilju – izbornoj jedinici.
Stariji gospodin kulturno podiže šešir i
pozdravi bračni par s kojim se mimoilazio. Oni promrmljaše nešto u znak
pozdrava. Okrenuše se istovremeno i pogledaše za gospodinom.
“ Je li to komšija iz
prizemlja? “
“ Izgleda kao on , mada
. . . taj šešir, pa odelo . . . ne, nije on. On nikada nije nosio šešir i
odelo. “
“ Ma, jeste. Pogledaj
malo bolje. Stavi naočare! ”
Lupnuo se nekoliko puta po džepu.
“ Nisam ih poneo “ ,
rekao je glasom deteta koje je shvatilo da je nešto skrivilo.
“ Kako ćeš sada da
glasaš kad ništa ne vidiš bez njih? Ih! Znaš da ne daju da neko drugi zaokruži
broj umesto tebe. Sad se moramo vratiti, a to je loš znak. Ja moram da vodim
računa o svemu. A, čekaj samo da naši pobede. Reći ću ja njima da izmisle zakon
za takve neodgovorne kao što si ti. Treba da ti oduzmu pravo glasa. Sad ćemo
zbog toga zakasniti. “
“ O, lude žene! Pa tek je počelo glasanje.
Možemo doći i posle podne.”
“ Da nisi ni pomislio
na to! Zar Mira i Pera da glasaju pre nas? Ne, ne , taj film nećeš gledati. Da
ona meni kaže: “ Mi smo još rano jutros obavili svoju građansku dužnost, a
vi tek sada idete.” Pre bih se ubila nego da se ona meni kezi u
lice. Hajde, požuri malo! Šta se vučeš ? “
Nastavili su žurnim korakom gunđajući. Na
drugoj strain ulice , dvoje starijih su se više vukli nego što su koračali.
Čnilo se kao da idu po klizavoj površini pazeći da se ne okliznu. Ne zna se ko
je koga pridržavao – da li starac nju ili ona njega.
Sa svih strana su pristizali uglavnom
stariji ljudi. Doterani, mirišu na naftalin. Grad staraca. Nigde mladih na vidiku.
Mlađi se tek bude i piju svoju jutarnju nedeljnu kafu. Piju je da dugo,dok deca
još spavaju i žele da taj zajednički nedeljni, šest dana očekivani trenutak , potraje duže. Jutarnja , nedeljna kafa je
najbolja od svih kafa.
A mladi su se tek uvukli u krevete, u
toplinu roditeljskog doma. Maženi, paženi – ne jedu masno, ne vole ovo, ne vole
ono , spremiće mu mama omiljeno jelo , moraju da nose firmiranu garderobu , osetljivi
na ovo, alergični na ono . . . A u
zadimljenom kafiću im ništa ne smeta, ni na šta nisu alergični i osetljivi,
naročito posle nekoliko pića. Samo vi deco spavajte danju i lepo sanjajte.
Država vam je omogućila da danju spavate i imate lepe snove koji se na žalost
noću ne mogu ostvariti kad ste vi budni. Tada rade samo kafići i diskkoteke u
kojima pričate o svojim snovima, a sagovornik vas od glasne muzike ne čuje.
Svako priča o svojim snovima nekome, taj neko ih ne čuje i snovi lebde u
vazduhu. Izmešaju se sa duvanskim dimom i rasprše se visoko. Odlaze u nepovrat.
Нема коментара:
Постави коментар